Pozdrav svim kolegama fizioterapeutima, i koji me znate i koji me ne znate.
Poslom fizioterapeuta se bavim od 2008. godine i od tada sam radio u više radnih organizacija, kako u okviru prosvete, ako i u sferi socijalne zaštite i oblasti zdravstva. Po završteku Više medicinske škole u Beogradu rodila se ideja o odlasku iz Srbije, ali dovoljno daleko da ne bude neka od zemalja bivše Jugoslavije. S obzirom na moju pretežno anglosaksonsku orijentaciju u smislu kulturnih sadržaja i dobro poznavanje engleskog jezika logičan sled razmišljanja je bio u smeru neke od zemalja Komonvelta. Lakoća imigracije u određene zemlje, dostupnost informacija na internetu i lične preferencije su mi suzile izbor na Kanadu i Australiju. Na kraju odabir je pao na Land Down Under. Kanada mi se čini previše hladna, ne znam zašto…
Od tog momenta počinje moja borba koja traje i danas. Država Australija je kao zemlja imigracije organizovala sistem viza tako da se u najvećem broju odobravaju ljudima sa odgovarajućim deficitarnim kvalifikacijama i radnim iskustvom. Naravno moguće ih je dobiti i na osnovu drugih kriterijuma, ali one neće biti deo mog pisanja jer s njima nemam ličnog iskustva.
Polazna osnova za radne vize je Lista stručnih zanimanja – SOL (Skilled Occupations List) i Konsolidovana lista sponzorisanih zanimanja – CSOL (Consolidated Sponsored Occupations List)… ne zamerite ako prevodi nisu adekvatni. Fizioterapeuti su deo ovih dveju lista već godinama sa popriličnom kvotom viza za odobriti. Trenutno kvota za fizioterapeute (6.april 2017.) u okviru programa za 2016-2017. godinu iznosi 1345 vize, a za dati period odobreno je samo 140. Ovo indirektno pokazuje koliko je naša struka u stvari deficitarna jer je sistem zapošljavanja u Australiji dizajniran tako da se na promene na tržištu rada reaguje promenom ili ukidanjem ovih kvota.
Da bi se uopšte postalo kandidat za jednu od viza potrebno je ući u proceduru nostrifikacije diplome. Tu me je sačekalo jedno prilično otrežnjenje koje, čini mi se, tek čeka gomilu kolega sa regiona Balkana koji žele da odu iz matičnih zemalja. Često čujem floskulu u razgovoru „Je li priznato?“ i rezultat je u stvari nepoznavanja procedure. Na kraju krajeva takav sam bio i sam. U bilo koju zemlju sveta da se pojavite sa određenim zanimanjem morate pokazati da ste to, da ste prošli odgovarajući obrazovni proces, poznajete jezik i da imate odgovarajuće radno iskustvo bar kroz praktičan rad u okviru obrazovanja ili pripravničog staža. Ne postoji opcija da se samo pojavite i dobijete papir. Procedura će možda podrazumevati neko polaganje ispita ili pak samo proveru stručne kvalifikacije, ali po difoltu ništa nema prolaz dok se to i ne dokaže.
Za nostrifikaciju diploma fizioterapeuta u Australiji je zadužen Australijski Fizioterapeutski Savet (Australian Physiotherapy Council – APC) koji je nezavisno telo i pored te funkcije osnovna funkcija mu je propisivanje standarda za obrazovne programe fizioterapije na univerzitetima u svim državama Australije. Pogledom na date standarde jasno mi je bilo da trogodišnje studije na Višoj medicinskoj školi u Beogradu nisu kompatibilne sa procedurom.
Predamnom se našla dilema, šta raditi i kako ostvariti želju za preseljenjem.
U datom momentu Medicinski fakultet Univerziteta u Novom Sadu je otpočeo nov studijski program Medicinska rehabilitacija u trajanju od četiri akademske godine (osam semestara) i prva generacija studenata je počela pohađanje nastave. Iako je to priličan vremenski zastoj u celokupnom procesu odlučio sam upisati studije i početi iznova, pa nastaviti proceduru po diplomiranju. Nakon dobijanja diplome u novembru 2014. godine otpočeo je moj konkretan rad na aplikaciji za nostrifikaciju.
Ono što se meni činilo kao dobra ideja jeste umesto nostrifikacije procena ekvivalentnosti diplome, nakon čega bi se u slučaju pozitivnog odgovora dobio papir sa kojim je moguća dalja aplikacija za imigraciju. Tu se desio moj drugi hladan tuš koji sam trebao preživeti. S obzirom da su standardi po pitanju teoretske nastave, broja studenata po grupama, opreme prostorija, broja sati praktične nastave i lokacija datih nastavnih baza, ponajviše nastavnog osoblja i njihovih kompetencija vrlo rigorozni moja aplikacija je odbijena. Nakon pauze od mesec dana da se prisaberem kako psihički tako i finansijski aplicirao sam za proceduru nostrifikacije.
U toku celokupnog procesa koji traje i dan danas dobio sam pravo da radim pod supervizijom što je bio dovoljan uslov za dobijanje radne vize u trajanju od 4 godine. Posle više nego uspešno položenog jezičkog testa usredsredio sam se u potragu za poslodavcem. Potraga nije preterano trajala, ali nije bila ni izbliza laka. Naposletku je sve objedinjeno aplikacijom za vizu koja je odobrena tri meseca kasnije.
Pozdravljanje sa širom i užom rodbinom, divnim kolegama iz UDFS, prijateljima i na kraju porodicom. Aerodrom. Jurenje internet konekcije po aerodromima. Skajp. Viber. Whatsapp. Sve po redu.
Sidnej.
Počeo sam da radim samo 10 dana kasnije po sletanju u privatnoj praksi. Tu me je dočekao treći šok. Ja nemam lekara iznad sebe! Iako sam do momenta odlaska radio u prilično sličnom uređenju kao fizioterapeut u ustanovi socijalne zaštite za decu ometenu u razvoju bez direktnog upliva lekara opšte prakse ili neke od specijalnosti, osećaj da vam neko ne piše uputstvo šta raditi sa pacijentom je prilično drastična promena. Posle sam shvatio da je to možda i najvrednija razlika između uređenja zdravstvene zaštite u zemljama bivše Jugoslavije. Biće o tome mnogo reči u nekom narednom nastavku…
Trenutno radim već više od šest meseci. Učim i dalje, snalazim se, guram dalje. Posao fizioterapeuta je tražen, cenjen, sa puno potencijala. Mogućnosti za dalje akademsko napredovanje su velike, ali trenutno skupe jer nisam permanentni rezident niti državljanin Australije, ali o tom po tom. Kurseva na raspolaganju su desetine i kontinuirana medicinska edukacija funkcioniše besprekorno. Što je najvažnije može se priuštiti.
Na kraju postavi si čovek pitanje da li je sve ovo bilo vredno dvogodišnje papirologije i četvorogodišnjih studija. APSOLUTNO! Preseljenje ovde i rad omogućili su mi mnogo tog što i pored solidne porodične situiranosti nisam imao. Tajna nije isključivo u novcu, ima nešto i u poštovanju, pravu na rad i privređivanje, pravu na usavršavanje i napredak.
Ovo je samo kratak bluprint mog puta do sad. Pretpostavljam da se čitaocu dok čita ovo nameće gomila pitanja. U nekim drugim nastavcima biće reči o pojedinačnim aspektima cele priče pa će možda sve biti mnogo jasnije.
Do narednog čitanja pozdravlja vas fizio za kengure.
Svako dobro!
S.Ristić, Novi Južni Vels