Dobar dan i srećan kraj grejne sezone! 😉
U prošlom „izdanju“ sam nagovestio i priču o tome kako postati fizioterapeut u Australiji.
Da bi imali pravo obavljati delatnost fizioterapeuta ovde morate naravno imati i profesionalnu licencu kao i u svakoj zemlji sveta. Na žalost za većinu fizioterapeuta stranaca to je još uvek daleka stavka u procesu zapošljavanja u Australiji.
Moramo početi od početka.
Pričao sam vam o različitim tipovima viza koje se odobravaju strancima. Upravo je to polazna osnova za svakog kolegu koji želi doći ovamo i osnovni kostur na koji se montiraju neophodni delovi priče.
Ovde možete doći kao student fizioterapije kao prva opcija. Osnovne studije traju četiri godine i vrlo su skupe, mada postoje opcije da se aplicira za stipendiju, a ujedno studenti imaju pravo rada 20 sati nedeljno što je praktično pola radnog vremena. Programi su atraktivni, profesionalna niša i potražnja postoji, sve je savršeno regulisano. Ljudi koji studiraju ili su studirali ovde kažu da je to jako lepo iskustvo. Australijski fizioterapeuti imaju visoko kliničko rezonovanje, samostalnost i vrlo su kompetentni za posao kojim se bave. Ostavimo dalju priču o studijama klincima koji tek kreću u našem smeru.
Već diplomirane/svršene kolege bez obzira na radni status ovde mogu doći na osnovu neke od radnih viza. Viza može biti independen tj. nezavisna u tom smislu da ne zaviti ni od koga, da ste od starta slobodnjak na tržištu rada i da niste nikome dužni ama baš ništa. Ovu vrstu vize nije nemoguće dobiti, ali je potrebno ispuniti kriterijume koji su visoki i čini mi se da je najskuplja u cenovniku imigracione službe. Ako se dobro sećam košta oko četiri i po hiljade dolara.
Drugi, malo lakši način da se obezbedi viza jeste sponzorisana viza od strane države. Veći deo Australije se smatra „regional“ što bi značilo u slobodnom prevodu nerazvijeni, ruralni deo države. Malo je paradoksalno jer oni regional Australia zovu i pustaru oko Uluru planine ali i celu Južnu Australiju i verovali ili ne grad Adelaide koji ima stanovnika malte ne kao i Beograd. Ako se ne varam, Pert takđe potpada u ovu kategoriju. Sve regije/države Australije imaju program sponzorisanja imigranata sa neophodnim stručnim profilima. Fizioterapeuti su svuda visoko traženi i na svakoj mogućoj listi tako da je i ova vrsta vize vrlo izvesna za naš profil. Svi programi sponzorstva su jako dobro predstavljeni na sajtovima vlada država Australije.
I treći, da kažem najlakši način je da obezbedite sebi radnu vizu putem sponzorstva od strane poslodavca kog ste sami pronašli. Potraga za poslodavcem je krupna stavka u jednačini imigracije jer ovde ne postoji Biro za Zapošljavanje i ljudi ma koliko imali jaku diplomu, specifične veštine i traženu struku posao sebi nalaze sami. Država pravi ambijent za poslovanje, ne voda vas za ruku od poslodavca do poslodavca.
Pozicije se pronalaze na sajtovima za zapošljavanje kojih je desetine, putem profesionalnih socijalnih mreža kao što je Linkedin ili stupanjem u kontakt sa agentima za zapošljavanje koji su u suštini „lovci na glave“. Njima se poslodavac obrati sa potrebom za toliki i toliki broj ljudi za te i te pozicije i na osnovu kriterijuma koje je poslodavac odredio izvlače vas iz fioke ili tragaju za vama i nude poslodavcu. To je čitava industrija i uspešni agenti zarađuju vrlo mnogo traeći drugima zaposlene.
Posao ne možete dobiti u vojsci iako ćete na sajtovima naći desetine oglasa da je potreban fizioterapeut u ustanovama i na lokacijama čiji je vlasnik vojska. Jednostavno sigurnosne provere traju jako dugo, temeljni su i kopaju do vremena kad ste razbili školski prozor pre 30god i što je najvažnije morate imati državljanstvo Australije. Dakle vojska otpada.
Druga alternativa mogu biti državne ustanove međutim ja nisam imao sreće s njima. Država je ovde ne najplatežniji, ali je najsigurniji poslodavac gde je tempo posla malo lakši. Posao u bolnicama velikih gradova je teže naći od posla u onim ruralnim delovima o kojima sam gore pisao. Ljudi jednostavno teže velikim centrima, malo ko želi da ostane u preriji ili na obali u gradiću od 20-50.000 ljudi. Caka je u tome što državne bolnice imaju jedinstven sistem regrutacije koji je centralizovan i svi njihovi sajtovi vode do regionalnih sajtova zdravstvene slube matične države. Vi kada aplicirate praktično na zajedničkom portalu unosite podatke i konkurišete gde god da su vaše veštine potrebne. Naravno moguće je konkurisati i za konkretnu poziciju. Većina sajtova kada vas pita za status boravka ovde i kad odaberete da vam je potrebno sponzorstvo jednostavno izbaci informaciju da ne nude sponzorstva za imigracijske vize. Tamo gde uspete da aplicirate po nekom nepisanom prailu nećete nikad dobiti odgovor jer jednostavno ne žele da se petljaju sa papirologijom. Ironija je što sponzorstvo ne zahteva puno obimne papirologije jer se sve radi online, ali jednostavno nisu nacija koja je preterano temeljna kad je u pitanju dokumentacija. Na kraju krajeva poslati mail sa biografijom na adresu konkretne bolnice možda i može da rezultira nekim povratnim kontaktom i rešenjem za sponzorstvo… potrebno je samo da su beskrajno očajni jer im vaš profil treba kao ozeblo sunce. Nije nemoguće naći.
Najveća stavka u celoj industriji medicinskih usluga bi ipak mogla da se nazove privatna praksa. Postoje kompanije koje poseduju više medicinskih ustanova/bolnica… postoje male privatne prakse. Njima se može poslati upit iako na sajtu nemaju trenutno oglašenu upražnjenu poziciju fizioterapeuta. Tu isto važi pravilo da je verovatnije dobiti posao u nekom manjem mestu ili pregrađu koje nije sami centar grada, ali nije apsolutna istina. Svaki dan možete naći otvorene pozicije za fizioterapeute sa izdašnim platama i to u velikim gradovima, ali morate imati na umu da poslodavci uvek imaju preferencije ka domaćim profesionalcima jer znaju kakav nivo znanja i stručnosti zapošljavaju, jer ne moraju petljati s papirologijom i što mogu da provere preporuke poslodavaca na zadovoljavajućem nivou. Verujte, uopšte nisu motivisani da zovu telefonom van radnog vremena nekog poslodavca na drugom kraju sveta koji ni ne govori engleski najverovatnije. Zvuči malo možda diskriminatorno, ali budimo realni, kad zapošljavate nekoga igrate na sigurno i ne eksperimentišete. Opet ponavljam, nije apsolutno pravilo, postoje kolege koji su dobili posao u Sidneju, Melburnu od starta bez problema, samo treba te poslodavce naći. Ide nam u prilog to što je fizioterapeutska niša duboka i postoji konstantna potreba za terapeutima.
Koji je sledeći korak…. to ćemo u narednom izdanju.
Svako dobro želi vam Fizio za kengure!